Kreativna radionica – glagoljica na zastavicama
U utorak, 6.11., s početkom u 17 h starta prva od dvije kreativne radionice u sklopu ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige. Uz pomoć voditeljice radionice, Božidarke De Zan aplicirat ćemo glagoljička slova na platnene zastavice izrađene u Suveniru Arbor u Siraču. Dobrodošli su mali i veliki – vidimo se...
Vrijeme badema – predstavljanje putopisa Maje Klarić
Svake godine na hodočašće Camino de Santiago u Španjolsku, poznatom još kao ‘Put sv. Jakova’ odlaze tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Kao hodočašće, Camino ima tisućljetnu tradiciju – naime, prema legendi, nakon smrti sv. Jakova učenici su njegovo tijelo poslali brodom iz Jeruzalema u sjevernu Španjolsku. Nedaleko od španjolske obale podignula se velika oluja i ocean je progutao brod prije nego što je dospio do cilja. Međutim, nakon nekog vremena tijelo sv. Jakova isplivalo je na obalu, neoštećeno i prekriveno školjkama. Danas se smatra da je zakopano na mjestu na kojem se nalazi grad Santiago de Compostela, točnije na mjestu današnje katedrale u povijesnom središtu toga grada. Maja Klarić donosi nam malo drugačiju perspektivu i doživljaj tog hodočašća – onu putopjesničku. Pitate se o čemu je riječ? Nakon tri zbirke putopisne poezije „Život u ruksaku“, „Quinta Pitanga“ i „Nedovršeno stvaranje“, Maja Klarić po prvi put objavljuje dužu prozu, a ova zanimljiva knjiga obogaćena je i fotografijama koje je na putu snimila njezina sestra Dijana Klarić. Putopis „Vrijeme badema“ donosi jedan sasvim nov pogled na to poznato hodočašće. Kako i sama u knjizi kaže, nije to vodič za Camino u kojem ćete pronaći popise prenoćišta ili kilometražu između dvije etape na putu, no čitajući knjigu moći ćete doživjeti nešto još važnije – osjetiti što znači hodati i po 30 kilometara dnevno, boriti se za žuljevima, ali i iskusiti osjećaj zajedništva, smirenosti i transformacije. Camino de Santiago službeno započinje u francuskim Pirenejima, a završava u gradu Santiago de Compostela, odnosno u mjestu Finisterra na Atlantskom oceanu. Dug je oko 900 kilometara koji se prelaze pješice, biciklom ili na konju. U 35 dana Maja je prehodala 880 kilometara od mjesta Saint Jean Pied du Port u Francuskoj do Finisterre. „Otkad sam prvi put čula za Camino de Santiago, znala sam da s njim želim odmjeriti snage. Svi koji su mi o njemu pričali, prijatelji i poznanici koji su se odlučili na taj pothvat, shvatili su ga kao prekretnicu, putovanje na koje se odlučuješ u određenom trenutku života, nakon završetka jedne, a prije početka druge važne faze. Camino de Santiago uistinu se takvim i pokazao, u pravom smislu riječi – prekretnicom. Cijelo sam vrijeme u svoju bilježnicu marljivo upisivala dojmove i razmišljanja. Te su rečenice postale okosnica onog što sam poslije nazvala „Vrijeme badema“, poetskog putopisa s putovanja koje se drukčije ne bi ni moglo opisati“ istaknula je Klarić u najavi predavanja. Urednik knjige je Edo Popović, a poezija iz putopisa čini dio dokumentarnog filma o Caminu „Zapisi s hodočašća na kraj svijeta“ Anđelka Šutala i Vlade Terkeša, dosad prikazanog u nekoliko gradova. Inače, jako smo sretni jer je predavanje dio projekta #Gradmladih #pokrenise...
Radna subota – studeni 2018.
Dragi korisnici, radna subota u studenom 2018. je: 3. studenog . Radno vrijeme subotom je od 7,30 do 12,30. Dođite i obogatite svoj vikend dobrim knjigama i filmovima ili u subotnjoj šetnji dođite s najmlađima do knjižnice i provedite ugodno i zabavno vrijeme!
Damir Karakaš – književna večer prigodom Dana grada Pakraca
Ovaj tjedan u našoj je knjižnici posebno užurban – u sklopu obilježavanja Dana grada Pakraca naš se program nakon gostovanja Josipe Pavičić (utorak, 6.3., 18 h – gradska vijećnica u kompleksu Janković), nastavlja gostovanjem trenutno vrlo popularnog i aktualnog hrvatskog književnika- Damira Karakaša. Po njegovu romanu “Sjećanje šume” nedavno je u Gavelli postavljena istoimena predstava, u režiji Tamare Damjanović. DAMIR KARAKAŠ Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao Agronomiju, Pravo, Novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista,u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i Francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999.), roman Kombetari (2000.), zbirku priča Kino Lika (2001.), roman Kako sam ušao u Europu (2004.) zbirku priča Eskimi (2007.), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), zbirku priča Pukovnik Beethoven ( 2012)., te roman Blue Moon (2014). Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu Sjajno mjesto za nesreću, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama ( 2010). Dramu Snajper na scenu ZKM-a postavila redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu, u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013.) Početkom 2018. u Gavelli je praizvedena predstava “Sjećanje šume”, po istoimenu Karakaševu romanu. Živi u Zagrebu. “Sjećanje šume”, kako je zapisano uz ovaj roman, “mala je velika knjiga”, “snažna, ogoljena, surova proza u kojoj jezik titra na granici pojavnoga”, priča o odrastanju u već prepoznatljivo Karakaševoj Lici, kraju gdje se emocije teško pokazuju i gdje nije lako biti drugačiji. Junak “Sjećanja šume” senzibilni je dječak / mladić sa srčanom manom, a epizode kroz koje prolazi opore su, duhovite, živopisne minijature izuzetne topline i autentičnosti. Veterinari, vračare, sitni kriminalci, mrki djedovi i brižne majke, otac kao personifikacija neupitnog patrijarhata, i životinje, posvuda, slikoviti bestijarij u oku pripovjedača ništa manje sugestivan od svijeta ljudi, izranjaju iz nigdine koja osjeća dah mora, ali sol joj stiže tek u kosi najslobodnijih. Roman “Sjećanje šume” dobitnik je Nagrade “Kočićevo pero” te prve Nagrade Fric, koju za najbolju neprevedenu prozu protekle godine dodjeljuje tjednik Express. Vidimo se...
Radne subote – ožujak 2018.
Dragi korisnici, radne subote u ožujku 2018. su 3. ožujak i 10. ožujak. Radno vrijeme subotom je od 7,30 do 12,30. Dođite i obogatite svoj vikend dobrim knjigama i filmovima ili u subotnjoj šetnji dođite s najmlađima do knjižnice i provedite ugodno i zabavno vrijeme!
Tereza Boučkova: Godina pijetla
Godina pijetla Tereze Boučkove je onako jedan fini BožeMeSačuvaj roman (po mojoj osobnoj definiciji BMS-a, ne po svačijoj, molim lijepo) koji me koliko udavio, toliko i natjerao da se malo prerazmislim. Ne samo o romanu već i o nekim životnim činjenicama, onim činjenicama o kojima ni ne razmišljaš dok ne dođeš u tamo neke ženske godine do kojih ili si imao sreće pa došao okružen razumnim svijetom, ili kroz koje se i dalje manje-više sam probijaš kako znaš i umiješ. Lijepo spetljam. uglavnom, naša tereza nije baš imala sreće u životu, usudila bih se reći. Pametna, talentirana djevojka, kćerka poznatog književnika i intelektualca, jako mlada se priključila grupici koja je potpisala famoznu Povelju (nešto poput Hrvatskog proljeća, ali u češkoj, jel te) i iz tog razloga je sve čemu se od tada mogla posvetiti bilo povremeni poslovi čistačice, poštarice i slično. Studij za koji je imala kapacitete i želju je mogla zaboraviti. No kako to biva, došlo je do promjene vlasti, i ona se posvetila književnom radu te je doživjela stanoviti uspjeh. U drugom braku u kojem se nalazi dok čitamo autobiografski roman Godina pijetla je pronašla određeno razumijevanje, no čini mi se kako nije pronašla i određenu toplinu, naklonost i ljubav. Iz njenog iskrenog ispovjednog tona, rekla bih da toga dobija u mrvičastim količinama. Čini mi se da njen muž više pažnje posvećuje svom biciklu nego vlastitoj ženi što s jedne strane može predstavljati njegov bijeg od situacije kod kuće, ali brate mili – da je moj, odavno bih u zatvoru završila zbog nanošenja težih tjelesnih ozljeda. Naime, Tereza i suprug su nakon neuspješnih pokušaja donošenja vlastite djece na svijet odlučili napraviti plemeniti čin i posvojiti ne jedno nego u vrlo kratkom razmaku dva djeteta romske pripadnosti. Poslije toga su (naravno) uspjeli dobiti i svoje dijete. U Godini pijetla (Terezinom horoskopskom znaku) dolazi do kulminacije njihovih roditeljskih i odgojnih vještina s kojima se temeljito upoznajemo i koje posve slavno sve padaju u vodu. Stvari moraju držati pod ključem jer postoji šansa da će ih mlađi posvojeni sin drpiti i preprodati kako bi došao do cigareta, alkohola, trave, čegagod, stariji posvojeni sin se već sasvim gotovo otuđio i živi na ulici, a jedini koji je “normalan” je najmlađi, njihov biološki. U isto vrijeme, Terezu pere spisateljska kriza, egzistencijalna kriza, ljubavna kriza, ma kriza gdje god da se okreneš. Inače nemam običaj prepričavati sadržaj u više od par rečenica kad iznosim svoj dojam o nekom djelu. Ovdje mi se to čini neophodnim jer iako sam pomalo muku mučila dok sam čitala ovaj roman, (više na relaciji – oh, kako bih ja tu likušu dobro prodrmala i poslala poštenom psihologu) ipak...
ZBORNIK 2012. – 2013.
