Tereza Boučkova: Godina pijetla
velj.21

Tereza Boučkova: Godina pijetla

Godina pijetla Tereze Boučkove je onako jedan fini BožeMeSačuvaj roman (po mojoj osobnoj definiciji BMS-a, ne po svačijoj, molim lijepo) koji me koliko udavio, toliko i natjerao da se malo prerazmislim. Ne samo o romanu već i o nekim životnim činjenicama, onim činjenicama o kojima ni ne razmišljaš dok ne dođeš u tamo neke ženske godine do kojih ili si imao sreće pa došao okružen razumnim svijetom, ili kroz koje se i dalje manje-više sam probijaš kako znaš i umiješ. Lijepo spetljam. uglavnom, naša tereza nije baš imala sreće u životu, usudila bih se reći. Pametna, talentirana djevojka, kćerka poznatog književnika i intelektualca, jako mlada se priključila grupici koja je potpisala famoznu Povelju (nešto poput Hrvatskog proljeća, ali u češkoj, jel te) i iz tog razloga je sve čemu se od tada mogla posvetiti bilo povremeni poslovi čistačice, poštarice i slično. Studij za koji je imala kapacitete i želju je mogla zaboraviti. No kako to biva, došlo je do promjene vlasti, i ona se posvetila književnom radu te je doživjela stanoviti uspjeh. U drugom braku u kojem se nalazi dok čitamo autobiografski roman Godina pijetla je pronašla određeno razumijevanje, no čini mi se kako nije pronašla i određenu toplinu, naklonost i ljubav. Iz njenog iskrenog ispovjednog tona, rekla bih da toga dobija u mrvičastim količinama. Čini mi se da njen muž više pažnje posvećuje svom biciklu nego vlastitoj ženi što s jedne strane može predstavljati njegov bijeg od situacije kod kuće, ali brate mili – da je moj, odavno bih u zatvoru završila zbog nanošenja težih tjelesnih ozljeda. Naime, Tereza i suprug su nakon neuspješnih pokušaja donošenja vlastite djece na svijet odlučili napraviti plemeniti čin i posvojiti ne jedno nego u vrlo kratkom razmaku dva djeteta romske pripadnosti. Poslije toga su (naravno) uspjeli dobiti i svoje dijete. U Godini pijetla (Terezinom horoskopskom znaku) dolazi do kulminacije njihovih roditeljskih i odgojnih vještina s kojima se temeljito upoznajemo i koje posve slavno sve padaju u vodu. Stvari moraju držati pod ključem jer postoji šansa da će ih mlađi posvojeni sin drpiti i preprodati kako bi došao do cigareta, alkohola, trave, čegagod, stariji posvojeni sin se već sasvim gotovo otuđio i živi na ulici, a jedini koji je “normalan” je najmlađi, njihov biološki. U isto vrijeme, Terezu pere spisateljska kriza, egzistencijalna kriza, ljubavna kriza, ma kriza gdje god da se okreneš. Inače nemam običaj prepričavati sadržaj u više od par rečenica kad iznosim svoj dojam o nekom djelu. Ovdje mi se to čini neophodnim jer iako sam pomalo muku mučila dok sam čitala ovaj roman, (više na relaciji – oh, kako bih ja tu likušu dobro prodrmala i poslala poštenom psihologu) ipak...

Pročitaj više
Mihaela Gašpar : O čajnicima i ženama
velj.14

Mihaela Gašpar : O čajnicima i ženama

Jednom prilikom je vlak kojim sam putovala zapeo iz putnicima neutvrđenih razloga te smo čekali standardno dugo na ponovni pokret. Pogled mi je zastao na pomalo neuobičajenom prizoru u dvorištu jedne kuće. Krupni muškarac starije dobi je sa štapom i kantom pokraj sebe stajao, a žena u odjeći tamnih boja s maramom na glavi i crnim naočalama na očima se jednom rukom držala za njegov štap, a drugom se pipkajući spuštala prema tlu te mu nešto dohvaćala. I tako korak lijevo, koračić desno, on bi spustio štap, a ona bi se s tim štapom kao osloncem spuštala rukom pipkajući po štapu i po travi. Stajali su u sjeni oraha. On se očito nije mogao sagnuti, a ona očito nije dobro vidjela. No, orasi su se morali sakupiti iz ovog ili onog razloga. Nešto tužno je bilo u toj sceni, nešto što se zalijepilo za mene i što nosim sa sobom svaki put kad je dan pomalo sumoran i tuljigav kao, na primjer, danas. Tužan i ljepljiv je i tekst romana „O čajnicima i ženama“ Mihaele Gašpar. Kao što je Literarna forenzičarka primijetila – naslov romana bi se mogao komotno pročitati i posvetiti „očajnicima i ženama“. Zgusnuto, ljepljivo, neprohodno tkivo, tkivo blatne teksture koja te tjera da se osjećaš kao utopljenik oko kojeg se sve više i više spušta tama, a pritisak blatne mase ti ne dozvoljava disati. A opet, ima nešto u njemu što te tjera da ga čitaš i da o njemu razmišljaš. Nešto gotovo „svečarski“. Poput subote u robnim centrima. Ili nedjeljnog ručka u tamo nekim tradicionalnim građanskim obiteljima kada se na stol iznosi najbolji porculanski servis i servira ona standardna priča „od pača do kolača“. Tu tradicionalnu građansku priču, skrivenu od pogleda iza četiri zida i navučenim zastorima, četiri pripovjedača (tri žene i jedan muškarac) svojim pričama dekonstruiraju ako ne i razaraju, objelodanjuju do najsitnijih „grijehova“, najviše svojih. U doba reality showova i sapunica raznih vrsta, lijepe literature upakovane u još ljepše naslovnice, O čajnicima i ženama je roman koji čitatelja privuče k sebi neuglednom, na prvi pogled skromnom opremom naslovnice, a zatim povuče bogatim i nijansiranim stilom pripovijedanja. Nije blještav na prvu loptu, ne privlači pogled, ali drži pažnju onima koji vole zaroniti ispod površine. I virnuti iza zaključanih vrata i navučenih zavjesa. Napisala: Mirsada...

Pročitaj više
Gilles Leroy : Alabama Song
srp.01

Gilles Leroy : Alabama Song

Gilles Leroy : Alabama Song, Zg, Disput, 2008. Neki dan uhvatim muža kako sjedi za kompom i svako malo mi nešto komentira. Potrajalo je dok sam shvatila da mi radi svojevrsni spisak za knjižnicu. Prenula sam se tek kad mi je rekao da “ova Fraktura ima stvarno dobre naslove”. Onda sam ga uputila na Disput da pogleda i njihove naslove (bezobzirno reklamiram, znam). Dodao je još koje ime na spisak. Najgore je što taj spisak drži u glavi i očekuje da i ja radim isto. Tako da sve držim u glavi. Njegov, moj, od klinaca…. U knjižnicu idem s onom velikom vrećicom za trgovinu. A dobro. Ovako mi je bar lakše kako je počeo raditi spiskove jer inače je muka ježeva naći nešto što će pročitati i reći da mu je bilo dobro. Uglavnom, muvam se ja između redova po knjižnici, muvam i nađem mu točno ono što je tražio. A onda upecam i još jednu koju nije očekivao da ću naći. Super. Ali šta da sebi uzmem? Čitala sam puno toga u međuvremenu, ali ništa osobito vrijedno neke bilješke. I zateknem se kod francuske književnosti, kad vidi ono Alabama Song. Al ću ja to požaliti, mislim se…. Kad vidi vraga, nisam. Alabama Song je baš onako romančić kakve volim otkrivati sama kad se ne držim žanrovske literature; skroman opremom i formatom, naizgled jednostavan, a u sebi kompleksan, i totalno pitak i neuobičajen. O sadržaju neću jer je već pisano pa bih se više zadržala na par mojih osjećaja. Pročitavši pogovor (a uvijek volim prvo pročitati predgovor, pogovor, bilješke, sve popratno), odlučila sam ga i čitati kako autor kaže kao roman, a ne biografiju. I skroz me oduševio. Ne mogu reći da je tankoćutan jer mi se čini da nije. Na trenutke je okrutan, ali okrutan je i suživot koji opisuje jer njih dvoje sumnjam da su znali što je brak. Ona mlada i lijepa, prava razmažena južnjačka ljepotica koju obitelj i ugled iste štiti i kojoj jamči totalno prepuštanje i uživanje u životu: on mrvičku stariji, ali isto tako lijep, bez uglednog podrijetla, ali s talentom koji mu jamči isto što i njoj ugled. Sudar dvaju zvijezda kataklizmičkih posljedica. Oboje u stvari do kraja romana odnosno života ko dvoje djece zarobljenih u tijelima odraslih, sa svom dječjom strasti, željom, vatrom i radoznalošću, i bez pameti, ugrađenih kočnica, poštovanja prema “normama”. Koliko dobro, toliko to može biti i loše. Oboje artistički nadareni, vudreni, sa svijetom u kojem nemaju nikoga da ih vodi već suočeni s posljedicama prvog velikog rata samo mogu utopiti se u moru hedonizma. I to i rade. Samodestruktivno oboje. Netko ih je trebao pošteno ispljuskati još...

Pročitaj više
Ludwig Bauer : Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat
srp.01

Ludwig Bauer : Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat

Ludwig Bauer : Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, Zg, KruZak, 2002. Kroz priču pratimo sudbinu Jana Brucknera kroz tri vremenska razdoblja – vrijeme prije rata, tijekom i poslije rata.  Od prvog trenutka osvojio me glavni junak, iako je bilo trenutaka kad sam  ga htjela prodrmati zbog neke pasivnosti i popustljivosti.Možda mi se svidio zbog onoga dojma da su žene birale njega a ne on njih, te opipljive nježnosti prema njima. Iako je u prvom planu Jan, pisac istom pažnjom opisuje ostale junake tako da puno toga doznajemo o njima i doživljavamo ih kao ljude od krvi i mesa. Ovo je jedna od knjiga koju kad dohvatiš ne ispuštaš iz ruke i pritom u sebi gunđaš, nekad i na glas, što ju ne uspijevaš još brže iščitati. Toliko istine izrečeno je na svakoj stranici. Namjerno nisam napisala sadržaj jer ostavljam vama tu mogućnost da sami pročitate ovu priču o sudbini malih, običnih ljudi. (Lidija...

Pročitaj više