Jednom prilikom je vlak kojim sam putovala zapeo iz putnicima neutvrđenih razloga te smo čekali standardno dugo na ponovni pokret. Pogled mi je zastao na pomalo neuobičajenom prizoru u dvorištu jedne kuće. Krupni muškarac starije dobi je sa štapom i kantom pokraj sebe stajao, a žena u odjeći tamnih boja s maramom na glavi i crnim naočalama na očima se jednom rukom držala za njegov štap, a drugom se pipkajući spuštala prema tlu te mu nešto dohvaćala. I tako korak lijevo, koračić desno, on bi spustio štap, a ona bi se s tim štapom kao osloncem spuštala rukom pipkajući po štapu i po travi. Stajali su u sjeni oraha. On se očito nije mogao sagnuti, a ona očito nije dobro vidjela. No, orasi su se morali sakupiti iz ovog ili onog razloga. Nešto tužno je bilo u toj sceni, nešto što se zalijepilo za mene i što nosim sa sobom svaki put kad je dan pomalo sumoran i tuljigav kao, na primjer, danas.
Tužan i ljepljiv je i tekst romana „O čajnicima i ženama“ Mihaele Gašpar. Kao što je Literarna forenzičarka primijetila – naslov romana bi se mogao komotno pročitati i posvetiti „očajnicima i ženama“. Zgusnuto, ljepljivo, neprohodno tkivo, tkivo blatne teksture koja te tjera da se osjećaš kao utopljenik oko kojeg se sve više i više spušta tama, a pritisak blatne mase ti ne dozvoljava disati. A opet, ima nešto u njemu što te tjera da ga čitaš i da o njemu razmišljaš. Nešto gotovo „svečarski“. Poput subote u robnim centrima. Ili nedjeljnog ručka u tamo nekim tradicionalnim građanskim obiteljima kada se na stol iznosi najbolji porculanski servis i servira ona standardna priča „od pača do kolača“. Tu tradicionalnu građansku priču, skrivenu od pogleda iza četiri zida i navučenim zastorima, četiri pripovjedača (tri žene i jedan muškarac) svojim pričama dekonstruiraju ako ne i razaraju, objelodanjuju do najsitnijih „grijehova“, najviše svojih.
U doba reality showova i sapunica raznih vrsta, lijepe literature upakovane u još ljepše naslovnice, O čajnicima i ženama je roman koji čitatelja privuče k sebi neuglednom, na prvi pogled skromnom opremom naslovnice, a zatim povuče bogatim i nijansiranim stilom pripovijedanja. Nije blještav na prvu loptu, ne privlači pogled, ali drži pažnju onima koji vole zaroniti ispod površine. I virnuti iza zaključanih vrata i navučenih zavjesa.
Napisala: Mirsada Madžarević
