Gilles Leroy : Alabama Song

Gilles Leroy : Alabama Song, Zg, Disput, 2008.

Neki dan uhvatim muža kako sjedi za kompom i svako malo mi nešto komentira. Potrajalo je dok sam shvatila da mi radi svojevrsni spisak za knjižnicu. Prenula sam se tek kad mi je rekao da “ova Fraktura ima stvarno dobre naslove”. Onda sam ga uputila na Disput da pogleda i njihove naslove (bezobzirno reklamiram, znam). Dodao je još koje ime na spisak. Najgore je što taj spisak drži u glavi i očekuje da i ja radim isto. Tako da sve držim u glavi. Njegov, moj, od klinaca…. U knjižnicu idem s onom velikom vrećicom za trgovinu. A dobro. Ovako mi je bar lakše kako je počeo raditi spiskove jer inače je muka ježeva naći nešto što će pročitati i reći da mu je bilo dobro. Uglavnom, muvam se ja između redova po knjižnici, muvam i nađem mu točno ono što je tražio. A onda upecam i još jednu koju nije očekivao da ću naći. Super. Ali šta da sebi uzmem? Čitala sam puno toga u međuvremenu, ali ništa osobito vrijedno neke bilješke. I zateknem se kod francuske književnosti, kad vidi ono Alabama Song. Al ću ja to požaliti, mislim se…. Kad vidi vraga, nisam. Alabama Song je baš onako romančić kakve volim otkrivati sama kad se ne držim žanrovske literature; skroman opremom i formatom, naizgled jednostavan, a u sebi kompleksan, i totalno pitak i neuobičajen. O sadržaju neću jer je već pisano pa bih se više zadržala na par mojih osjećaja. Pročitavši pogovor (a uvijek volim prvo pročitati predgovor, pogovor, bilješke, sve popratno), odlučila sam ga i čitati kako autor kaže kao roman, a ne biografiju. I skroz me oduševio. Ne mogu reći da je tankoćutan jer mi se čini da nije. Na trenutke je okrutan, ali okrutan je i suživot koji opisuje jer njih dvoje sumnjam da su znali što je brak. Ona mlada i lijepa, prava razmažena južnjačka ljepotica koju obitelj i ugled iste štiti i kojoj jamči totalno prepuštanje i uživanje u životu: on mrvičku stariji, ali isto tako lijep, bez uglednog podrijetla, ali s talentom koji mu jamči isto što i njoj ugled. Sudar dvaju zvijezda kataklizmičkih posljedica.

Oboje u stvari do kraja romana odnosno života ko dvoje djece zarobljenih u tijelima odraslih, sa svom dječjom strasti, željom, vatrom i radoznalošću, i bez pameti, ugrađenih kočnica, poštovanja prema “normama”. Koliko dobro, toliko to može biti i loše. Oboje artistički nadareni, vudreni, sa svijetom u kojem nemaju nikoga da ih vodi već suočeni s posljedicama prvog velikog rata samo mogu utopiti se u moru hedonizma. I to i rade. Samodestruktivno oboje. Netko ih je trebao pošteno ispljuskati još kao jako male, rekla bih. Ali zajedno s njima nas autor majstorski navodi da i mi proživljavamo i užitak i tugu, i strast i beznađe. I ne mogu žaliti ni kuditi jedno, a da ipak ne osjetim isto i prema drugome; ne mogu usmjeriti niti krivnju ni bilo koji osjećaj na jedno, a da ga ne osjetim i za drugog.

Kaže pred kraj “Kažu da nas je moje ludilo razdvojilo. Znam da je istina upravo obrnuta: naše ludilo nas je sjedinilo. Lucidnost razdvaja. ” I ništa istinitije u njihovom svijetu ne vrijedi. Baš mi je drago što sam uzela ovu knjigu i mogu samo reći da već znam najmanje jednu osobu koja će ju isto čitati. I žao mi što nemam s kim lijepo o ovome popričati. Ali na putu smo da popravimo situaciju. I popravile smo situaciju.  jer je ovo napisano još prošle godine.

alabama_naslovnica

(Mirsada Madžarević)

Author: Knjiznica Pakrac

Share This Post On