Godina pijetla Tereze Boučkove je onako jedan fini BožeMeSačuvaj roman (po mojoj osobnoj definiciji BMS-a, ne po svačijoj, molim lijepo) koji me koliko udavio, toliko i natjerao da se malo prerazmislim. Ne samo o romanu već i o nekim životnim činjenicama, onim činjenicama o kojima ni ne razmišljaš dok ne dođeš u tamo neke ženske godine do kojih ili si imao sreće pa došao okružen razumnim svijetom, ili kroz koje se i dalje manje-više sam probijaš kako znaš i umiješ. Lijepo spetljam. uglavnom, naša tereza nije baš imala sreće u životu, usudila bih se reći. Pametna, talentirana djevojka, kćerka poznatog književnika i intelektualca, jako mlada se priključila grupici koja je potpisala famoznu Povelju (nešto poput Hrvatskog proljeća, ali u češkoj, jel te) i iz tog razloga je sve čemu se od tada mogla posvetiti bilo povremeni poslovi čistačice, poštarice i slično. Studij za koji je imala kapacitete i želju je mogla zaboraviti. No kako to biva, došlo je do promjene vlasti, i ona se posvetila književnom radu te je doživjela stanoviti uspjeh. U drugom braku u kojem se nalazi dok čitamo autobiografski roman Godina pijetla je pronašla određeno razumijevanje, no čini mi se kako nije pronašla i određenu toplinu, naklonost i ljubav. Iz njenog iskrenog ispovjednog tona, rekla bih da toga dobija u mrvičastim količinama. Čini mi se da njen muž više pažnje posvećuje svom biciklu nego vlastitoj ženi što s jedne strane može predstavljati njegov bijeg od situacije kod kuće, ali brate mili – da je moj, odavno bih u zatvoru završila zbog nanošenja težih tjelesnih ozljeda.
Naime, Tereza i suprug su nakon neuspješnih pokušaja donošenja vlastite djece na svijet odlučili napraviti plemeniti čin i posvojiti ne jedno nego u vrlo kratkom razmaku dva djeteta romske pripadnosti. Poslije toga su (naravno) uspjeli dobiti i svoje dijete. U Godini pijetla (Terezinom horoskopskom znaku) dolazi do kulminacije njihovih roditeljskih i odgojnih vještina s kojima se temeljito upoznajemo i koje posve slavno sve padaju u vodu. Stvari moraju držati pod ključem jer postoji šansa da će ih mlađi posvojeni sin drpiti i preprodati kako bi došao do cigareta, alkohola, trave, čegagod, stariji posvojeni sin se već sasvim gotovo otuđio i živi na ulici, a jedini koji je “normalan” je najmlađi, njihov biološki. U isto vrijeme, Terezu pere spisateljska kriza, egzistencijalna kriza, ljubavna kriza, ma kriza gdje god da se okreneš.
Inače nemam običaj prepričavati sadržaj u više od par rečenica kad iznosim svoj dojam o nekom djelu. Ovdje mi se to čini neophodnim jer iako sam pomalo muku mučila dok sam čitala ovaj roman, (više na relaciji – oh, kako bih ja tu likušu dobro prodrmala i poslala poštenom psihologu) ipak ga smatram vrijednim čitanja i preporuke, ali biserima poput mene. Naime, pruža jedan prilično raznolik i drugačiji pogled na Čehe i život u Češkoj, daje kratak pregled i tih političkih zbivanja o kojima nemamo pojma, a spominje dosta književnih i filmskih djela u kojima nalazi neku vrstu utjehe dok se bori s fantomima svakodnevnog života. Tako da s te strane vrlo simpatično i interesantno. (sad moram provesti nekoliko dana s nekim Škotom, čini mi se).
Napisala: Mirsada Madžarević
